bože.
bila sam djevojčurak od nepunih 19 kad sam se upustila u avanturu zvanu blog.hr.
danas kad malo bolje pogledam, pa jebote, di sam došla od tog djevojčeta...
bogme i ne predaleko.

još uvijek nisam organizirala piknik. nisam čak trznula ni malim nožnim palcem barem u smjeru razmišljanja o tome da organiziram piknik. zeleni ipod nano posjedujem. mamicu im. sad je duplo jeftiniji nego onijeh zimskih dana kad mi ga je mater kupila u očajničkom pokušaju izvlačenja me iz depresije. čak je i profesionalac potvrdio da trebam operirati nos, i to se desilo čak spontano, a ne na moja zapitkivanja. čak je rekao da bi mi morao lomiti kosti jer mi je cijela nosna piramida pomaknuta udesno. bezveze. i moj vlastiti nos mi je otkazao poslušnost, mogao je barem naginjati ka strani mojih političkih uvjerenja... seven traperice mi nisu više napete. zadovoljila bi se i najobičnijim dieselicama, al jebiga, kriza je, nema se. nit kampiranje ne vidim u svojoj skoroj budućnosti. pobjedi na karaokama sam se jednom svojedobno približila nakon ispijanja medica komada 6, no san mi se nije stigao ostvariti jer su u ključnom momentu karaoke najt ugasili mali plavci. bijele tigerice posjedujem. al imaju srebrne crte. još uvijek želim istog psa i još uvijek se koristim riječju pobogu. prpošno sam malo zanemarila. i još uvijek imam jebeno dobre noge. aj barem nešto...

nebrojeno puta mi se desilo da sam razočarala drage osobe. ali više nego što sam razočarala njih, razočarala sam sebe. no, nije sve tako crno-bijelo... i većina tih dragih osoba razočarala je i mene... neki od njih, posebno talentirani, uspjeli su me zajebat na tako fin način da sam zbog svoje burne (a zapravo sasvim normalne reakcije kad te zajebu ljudi s kojima si svaki dan zadnjih 4-5 godina) reakcije ja sama ispala kriva i dala svima opravdanje da odstupe od mene. bravo amberka. kad prestaneš plakat zbog takvih ljudi onda ćeš shvatit da ti ne trebaju.

faks... ah. jedan od glavnih razloga što sam ove prostore napustila... kad se među kolegama pročulo, i kad su se pod utjecajem supstanci jezici odlučili razvezati... iako sam dobila sve same pozitivne kritike, to me udaljilo od ovoga svega... nisam dozvolila da postanem novi maratonac.
broj nepoloženih ispita sve je manji. rešetke u indeksu sve punije. čak mi nije ni prosjek toliko loš. balansira između 4.1 i 4.2. a što su rešetke punije i što je manje toga preostalo do kraja, meni se sve više čini kako sam izabrala prevelik zalogaj. moji predragi roditelji, takva neviđena podrška, na moje dvojbe bi rekli samo...REKLI SMO TI...možda bi i bili u pravu... je li medicina bila prevelik zalogaj za djevojče s iq 140 i prosjekom 5,00 iz seoske gimnazije koju su na svakom koraku uvjeravali da je predodređena za velike stvari? a ja sam odglavinjala na faks jer sam se na to zaklela jednu noć, kad mi je moja prva (neostvarena) ljubav pričao o tome kako su mu sa 15 godina našli da boluje od artritisa... ma, znam da će posla za nas uvijek biti... samo vjerojatno ne u onim područjima koje si svak najviše želi... a ja sam zbunjena... vratiti se doma u svoje malo selo, gdje svak od 2000 stanovnika zna gotovo svaku informaciju o onih ostalih 1999... živjeti u praznoj kući koja se lagano raspada... raditi kat niže od vlastitog oca... nije nešto što bih si željela. ostati u zagrebu? u gradu uz koji te ne veže gotovo ništa lijepo i pozitivno? u gradu u kojem žele ostati svi koji su odavde, i još više onih koji nisu? u gradu u kojem svi negdje trče i žure? niti to nije nešto što bi si željela... i tako. zakopala sam se u svoju struku, opću kulturu na kojoj bi mi mnogi pozavidjeli zamijenila raznim medicinskim činjenicama i postala fah idiot. prošli tjedan sam morala dvaput razmisliti tko je sagradio fakin' slavoluk pobjede.

sada znam skuhati svoju vlastitu juhu od gljiva. od pravih gljiva, a ne od vrećice. ali znam skuhati i onu iz vrećice. ali još uvijek mi nije jasno zašto ljudi stavljaju glinene kokoši na krovove. i zašto se ljudi rolaju u trapericama. i zašto voze bicikle u ikojoj drugoj obući osim tenisica.

ljubav? eh...
mogla sam ostat sa svojim prvim ozbiljnim momkom. da... s čistokrvnim purgerom s manirama bečke škole... budi pristojan, uglađen, budi uvijek kavalir, ponašaj se prema ženi kao prema dami... rajt. i onda nakon stvarno krasnih prvih mjesec dana veze upoznaj drugu i idućih mjesec dana provedi naizmjence s obje... tjedne s jednom, vikende s drugom... o bože, samo dok se sjetim... uspješno je mjesec dana mazao oči i meni i njoj. bečka škola my ass... kad prije izlaska provedeš večer s curom, koja ti još i složi frizuru za izlazak i veselo te isprati i poljubi na vratima i nijednom ti ne zvocne da zašto nisi i nju poveo van sa sobom... pa zašto i bi, kad si se za izlazak dogovorio sa svojom drugom curom... kad ta druga cura objavi na svom blogu post posvećen njemu, i ti znaš da je posvećen njemu, a on te uvjerava da je to sve samo slučajnost i da se ne radi o njemu... i kao vrhunac, klupko se rasplete, svi prekinemo jedni s drugima, a mi dvije nastavimo undercover svaka koristiti svoje metode ne bismo li ga navele da se odluči za jednu... eh, meni je i pošlo za rukom. za 6 mjeseci veze vodio me na večeru :D upoznao me i s roditeljima i sa psom čak. no, nakon par mjeseci došlo mi je iz guzice u glavu da zapravo ne želim gubiti svoje vrijeme s osobom u koju više nemam ni zrna povjerenja, s osobom koja se obožava hvalisati bez pokrića...s osobom koja se i dalje nalazi s "prijateljicama" s iskrice, dane provodi pred kompjutorom, nema prijatelje, ima gomilu slobodnog vremena koje ne želi utrošiti ni na što korisno kao recimo faks, honorarni poslić ili barem sportska aktivnost...ah. nisam nikad požalila što nisam ostala sa svojim prvim ozbiljnim momkom.
mogla sam se spetljati sa svojim svojedobno najboljim najboljim prijateljem na svijetu, također čistokrvnim purgerom. dotični je također vjerovao u bečku školu. bio je fin, pristojan, nije mi dao da psujem u javnosti, uvijek je plaćao piće. i moja mama ga je voljela jer su bili iz iste struke i jer je natucao francuski. moja mama pada na francuski. ja ne. ja padam na lijepe zube, a to nije njegov slučaj. osim iznimno lošeg zagriza koji je rezultirao time da su njegovi zubi uvijek ulazili u prostoriju prije njega, imao je još jedan problem koji se zove napoleonov kompleks. dakle, midget je uvijek imao potrebu da dominira i niti slučajno nikada nije priznavao da je u krivu. pogotovo kad je bio nacvrcan. naše je prijateljstvo krenulo nizbrdo kad sam na moru završila s drugim. nije bilo baš pred njegovim očima, samo u susjednoj sobi. a tek kad sam "prohodala" s jednim drugim drugim, postao je nepodnošljiv. priznao je na kraju da je zaljubljen u mene, lud za mnom, da bi mi dao sve na svijetu. nisam ga htjela. daleko od toga da je bio ružan, bio je i još uvijek je užasan karakter, sposoban čak dići ruku na žensko kad si popije. da sam sponzorušica kojoj je stalo samo do izlazaka, ručkova i skupih poklona, trpila bi ga. ali... žalim slučaj. nisam. i nisam nikad požalila što nisam postala djevojka svog svojedobno najboljeg prijatelja.
mogla sam se recimo više potrudit oko trećeg čistokrvnog purgera. taj je pak toliko čistokrvan da čak i jedna zagrebačka ulica nosi ime njegovog dide. e, i on me vodio doma. i upoznao sa obiteljskim psom. javio bi se svaki dan na mobitel, svaki put kad me vidio online na fejsu. sav je prštio od pažljivosti, a ja sam na to slaba. da smo se uozbiljili i ušli u neku vezu, ziher bi se zaljubila u svu tu pažnju koju mi je pružao. ali u njega kao osobu... nikad. jer nemamo ama baš ništa zajedničko. nikakav interes, ništa. jer nakon pola sata provedenih s njim više nemamo o čemu pričati. jer kad pogledamo film zajedno, nikad ne pričamo o istom. i onda mi je džabe što je netko prema meni dobar, kad nakon pola sata glumimo čovječje ribice. i ne žalim što se sve to na kraju razvodnilo i što se na kraju nismo uopće našli kad smo trebali definirat što smo.
poanta cijele priče jest, amberka, ostavi se purgera. rečeno-učinjeno.
on je dalmoš. crn je i ima plave oči. dobro, nije crn, tamnosmeđ je. ima i jedan svijetli pramičak. uvijek mu izađe prištić na jednom te istom mjestu na lijevom obrazu. i ima na svakom uhu jednu dugačku svijetlu dlaku. ima lijepa uha koja nisu nit velika nit klempava. ima i lijepi mali nos. mali kad se usporedi s kljukama kakve većina tipova ima i na kakve žene padaju, ali ne i ja. ima i osmijeh za snimat reklame. lijep mi je. ima maaaaale dlanove i male prste, al nema veze, imam i ja sve malo. al zato ima velike mišiće. dobro, cice nema veće od mene još uvijek. al ima bolju guzu nego ja, i to puno bolju. nema sixpack, al po mome mu ni ne treba. za jednog muškarca ima čak i lijepa stopala. inače gotovo svi muškarci, a i mnoge žene imaju jako ružna stopala. nije baš nešto visok, al nije zdepast. jebiga, lijep mi je. nezna reći R. nekad kad si popije malo zamuckuje. al nema veze. lijepo ga je slušat. on zna prat veš, zna ga i lijepo objesit da se suši. uvijek nakon kuvanja čisti peć. bolje zna spremit krevet i oprat pod nego ja. robu slaže po boji i namjeni. i ne, nije djevica u horoskopu. one sve bivše koje su ga nogirale nisu baš bile pri zdravoj pameti. i nikad ne pizdi na cesti, ne nabija gas i ne ugrožava sigurnost putnika. i da mi da vozim njegov auto. e da, i fino miriše. i zna svašta o svačemu, kao da ima neku portable wikipediju u glavi. nekad se pored njega osjećam kao da ništa ne znam. a on se razumije u zvjezdana neba i filmove. i knjige. on je trekkie i gleda sve serije koje imaju neke veze sa svemirom. i voli gospodara prstenova i harrya pottera možda još i više. i meni je to baš kul. kozmička polovica? recimo da često puta kaže nešto što sam ja u svojoj glavi zamislila, ali nisam adekvatno kreirala rečenicu. i lijepo se ljubi. al nekako svaki put nakon ljubljenja završimo u krevetu. uvijek kad gledamo film uvali mi noge u krilo i onda zaspi, i onda bi ja radije njega gledala nego film, al me strah da me ne bi vidio ispod kapaka da ga gledam. on voli jest, a ja volim kuvat, i najvolim kad mi kaže da mu je večera lipa. mene uvijek tjera da više jedem, i kad više ne mogu stavit ni prst u usta, onda me on hrani. i uvijek hoće da ga češkam po leđima. a dobar je. kad ja dobijem u menzi sok od naranče koji ne volim, on se zamijeni sa mnom i da mi svoju marelicu, iako ni on baš ne voli naranču. i kad imam ispite uvijek mi pošalje sretno, i prije nego što uopće dođem na ispit pošalje mi "eto, jesam ti rekao da ćeš pasti :P". i pošalje mi mms sa tablom mog najdražeg šetališta da me oraspoloži kad sam nikakva. i kad vidi da sam nikakva, uvijek pita, kaj te muči njofra. kad se spremam za van i sjedim za stolom i šminkam se, on me gleda i pošalje mi poruku "lipotice". zagrli me kad smo skupa ispod kišobrana. i kad vani grmi onda me grli jer zna da se bojim nevremena. i često napravi manevar poznat pod imenom hobotnica i zamota se oko mene. čak me i poljubi ujutro kad se probudimo, iako oboje smrdimo iz usta po krepanim mačkama. kad mu pokazujem svoj celulit (da, i ja koja nemam ni 50 kila imam celulit. i živo mi se jebe za tu činjenicu) onda on kaže da to nije celulit i da sam si umislila. onda uzme moj nos i vuče ga na lijevo da mi ga ispravi. na fejsu na svoj popis 5 hottest celebrity ženski stavi 5 mojih slika i ne stidi se to objaviti na profilu. i osjećam se najpoželjnije na svijetu kad mi pošalje poruku da uči, al da zbog mene ne uči jer misli na seks. uh. i kad ide van pa si popije onda mi šalje poruke, pa se ja ujutro cerim kad ih čitam. i obožavam kad me zove na mobitel i obožavam filozofirat i pričat s njim. he cares. a ja... pa, ako malo slabije kopčate, ja sam luda za njim. on ima u svojoj ladici jedno malo srce i jedan ključ. htio-ne htio, otključao ga je. jer me nitko tako ne zna pročitati i spustiti na zemlju. a meni je prvi put u životu neki tip dobar takav kakav je.
a on misli da sam zbog njega samo jadna i nesretna i da mi je bolje kad se ne čujemo. da, nesretna sam. nesretna sam kad je prema meni bezobrazan i grub. nesretna sam kad ga nema i kad je tko zna gdje, a ja ne znam ni kako je, ni šta radi. ma pokušala sam i ja sebe svojednobno puno puta uvjeriti u isto, ali uvijek failam. pokušala sam nešto s drugim...i to praktički na njegov nagovor. mission failed. ljubiti nekog drugog i imati cijelo vrijeme u glavi upaljenu lampicu koja ti govori "e, znaš, to nije on..." ležati gotovo gola u krevetu pored nekog tko je ostao obučen jer znaš da to tijelo pod prstima ne bi bilo ono koje želiš da bude. vidiš, nije isto... i kad mi se po preko nekoliko dana ne javi, prazna sam i bezvezna. a kad sam s njim i kad se smijemo glupostima i kad idemo skupa na spavanje i kad mu uvalim svoju mikroguzicu u krilo, a on mene zagrli rukom, ja sam jebeno najsretnija na svijetu i osjećam se blaženo kao divlja svinja kad se valja u blatu.
mi imamo "nešto".
a ne znam ni što mi je. ne mogu ga nazvati dečkom, nije mi dečko i ne želi to bit. stoji mu i na fejsu da je single. meni u toj rubrici već mjesecima ne stoji ništa. ne mogu ga nazvati ni prijateljem, jer tisuće stvari koje prijatelji ne rade, mi radimo. ne mogu ga nazvati ni fuck frendom jer se fuck frendovi ipak samo jebu. i onda kad se nasrdim na njega, kažem mu da je on moj "frend", pa se onda i on nasrdi na mene. i kad se srdi na mene, onda pobjegne. udalji se emotivno, ne zove, ne javlja se. i hladniji je od sante leda. a ja sam onda sve jadnija i jadnija jer često nemam s kime niti popričati, a on ima taj neki dar i tu neku sposobnost da me umiri. i onda jadna brišem fejs jer ne mogu podnijet da za važne stvari koje mu se dogode saznajem preko njegovih statusa. i onda jadna gasim mobitel jer me već oči počinju bolit od buljenja u ekran istog i želje da se ukaže ona lijepa slika na ekranu koja je njemu bezvezna. i tako sve u krug.
a ja... imam cijelu zbirku vlastitih demona koji me već godinama progone i nikako da ih se riješim. i ovim se blogom provlače neki... onima koji su me pratili bit će kristalno jasno da se nisam nikada smatrala ljepoticom. dapače, upravo suprotno. da sam muško i da negdje vidim samu sebe na ulici, ne bi se ni pogledala, a kamoli okrenula sama za sobom. nekako sam uvijek imala i tu "sreću" da se nalazim u krugovima ljudi čije je mišljenje očito prilično slično mom. čak će i moja vlastita mater, kad vidi njegovu sliku na mobitelu kad me zove, reći da joj nije jasno šta jedan takav komad radi sa mnom. jedino što iz mene uspije izvući nakon takve rečenice je moje vrištanje "mama, to mi nije dečko i on nije sa mnom" i razne varijacije na tu temu. dakle, i vlastita me majka smatra neuglednom. nije baš neko okružje za razvijanje samopouzdanja. samopouzdanje je moj rudimentarni organ. nešto što je moglo imati koristi da se razvilo, ali ovako je samo...pa, zakržljalo.
jedina gora stvar od toga da se smatraš nelijepom izvana je smatrati se nelijepom iznutra. a i tu sam maherica. možda i s puno većim pokrićem. moj karakter? đole bi rekao, blaža forma totalnog raspada sistema. a znate kako se dogodi da svoje najgore strane pokažete upravo onim ljudima do kojih vam je najviše stalo? e da...
i tako. ja sam plačljivo i ljubomorno čudovište s talentom da od sebe otjera sve ljude koji u životu nešto vrijede. ironično, a najviše se u životu bojim upravo toga da ću ostati sama. ja, neokrunjena kraljica drame. u ovih 6 mjeseci uspjela sam razočarati sve koji mi nešto znače. valjda jedinu dobru prijateljicu koju imam na faksu. dvije prijateljice koje sam uspjela toliko izmaltretirati svojim kuknjavama da sam se zarekla da im neću više nikad ništa negativno reći. njega... a on je jedna od rijetkih osoba koje su za mene imale pozitivan prvi dojam... sve sam ih razočarala. i svaki od nekoliko novih početaka uspjela sam uprskati. i sad sam duboko razočarana samom sobom. i svi oni moji demoni su mi za petama i dostižu me. i demon "ružna sam". i demon "imam odvratan karakter". i demon "ružno djetinjstvo". i demon "nitko me ne voli". i slatko mi se smiju i upiru prstom u mene i viču...LOOSER! a ja sam mala i nemoćna u svojim pokušajima da ih sama otjeram.
a nekad sam usamljenija od paleta koji je sam na svijetu. ja sam pale koji ipak nije sam, jer s njim su uvijek njegovi demoni.
sistem je pao i svakim danom polako pada još dublje.
u njega imam beskrajno povjerenje i on zna o meni i šta bi trebao i šta ne bi trebao. nažalost, ispalo je da je moje povjerenje bez pokrića. lažno. on misli da sam ja luđakinja. on pazi kada mi priča o curama s kojima je brijao prije mene jer misli da mene takve stvari bacaju u depresiju. on obazrivo najavi da će stavit na fejs profile pic sa frendicom s kojom je svojedobno cijelih mjesec dana hodao i u koju je bio zaljubljen, a koja mu je sad stvarno samo prijateljica. on misli da sam ja luda. a šta da ja napravim da mu dokažem da nisam toliko radikalna kako smatra da jesam? još malo mu fali pa će početi razmišljati treba li mi reći da je možda bio s mojim frendicama u menzi na ručku, ili nedajbože u kinu.
je, ja znam s koliko je cura zabrijao. znam i s koliko njih je spavao. pa što, zna on i za mene. znam i za neke anegdote koje su se tim prilikama zbivale. iznenađujuće, ali ne, to me ne ljuti. to je PROŠLOST. ali da moram slušati, kao što sam slušala od svog prvog momka, kako je neka ženska bila divlja u krevetu, kakvu je imala, da prostite, pičku, kolike cice i guzice, to bogme ne moram. hvala bogu, pričati takve stvari njemu ne pada na pamet. ali očito misli da je meni problem čuti kako je on pred 5 godina nekog zbario. nek mi isti tren otpadnu svi nokti ako sam takva.
al lakše je stvorit sebi u glavi sliku da je netko rospija.
očekujem li brda i doline? ako pošaljem poruku, sretno na ispitu, onda da, očekujem da mi se poslije ispita javi kako je bilo. a ne da moram to vidjeti iz statusa na fejsu. pa to očekujem i od ljudi koji mi milijardu puta manje u životu znače. jesam li zbog toga prezahtjevna vještica?
očekujem li previše ako želim da me se s vremena na vrijeme nazove? pogotovo ako se zna da imam neke probleme koje me muče i koje pokušavam riješiti? pogotovo ako mi se u takvim trenucima svojom podrškom i savjetom možda može i pomoći?
imam li pravo rasplakati se i osjećati jadno kad mi kaže da je bio s nekim poslije mene?
imam li pravo očekivati da ćemo se nas dvoje zafrkavati na fejsu na isti glupi i dvosmisleni način na koji se zafrkava sa svima ostalima? vice versa, imam li pravo snužditi se kad se moju zafrkanciju na račun seksa niti ne komentira, a da bilotko drugi potegne takvu foru, komentari bi se otegnuli unedogled?
imam li pravo žalostiti se ako mi je već prvu zajedničku večer rečeno da nikad nećemo zapravo biti zajedno?
imam li pravo imati komplekse i zbog njih plakati?
da, vjerujem da imam pravo na sve to. i ne, ne vjerujem da me te iste stvari čine babom i štrigom. ali drugima je očito lakše uvjeriti sebe u to da sam takva i da me se treba otjerati što dalje.
i to je fakat žalosno.